Je li klađenje grijeh?

Nažalost, sve je više i više otvorenih sportskih kladionica. Zanima me kakvo je stajalište Katoličke Crkve u vezi sa sportskim klađenjem i igrama na sreću? Čitatelj Marijan

Dobro ste primijetili »novi trend« otvaranja sve većega broja sportskih (i inih) kladionica u našem društvu. One zapravo govore jako puno i o samome gospodarskome stanju naše nacije. Sve vrste igara na sreću – posebno pak takve vrste kockanja – po sebi mogu biti vrlo opasni i štetni. No, kockanje samo po sebi nije grijeh, ali s lošom nakanom ili razvijenom ovisnošću može postati i vrlo grešno. Grijeh su i mogući negativni učinci toga kockanja, jer ono može izravno ugroziti život drugih, naprimjer, kada bi jedan član obitelji prihode potrebne za život ulagao i gubio na kocki. Osim toga, klađenje vrlo često dovodi do ovisnosti, vodi k pohlepi, lakomosti, zanemarivanju obaveza, ali može dovesti i do zloporabe vremena te do »rasipanja talenata« – kada bi se netko pouzdavao da će, ne radom nego »srećom na klađenju« steći dobra koja su mu potrebna za život ili se pak ludo nadao da će njima steći bogatstvo, riskirajući na njih sve što posjeduje.

Katekizam Katoličke Crkve je jasan i nedvojbeno ističe: »Igre na sreću (kartanje, itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravdi. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom« (br. 2413). Nekome su kockanje i igre na sreću zabava, što po sebi nije nužno grijeh, što ne znači da ga se može opravdavati, jer ono može dovesti do robovanja i ovisnosti kojima se šteti sebi i drugima, jer se i novac i vrijeme utrošeni na kockanje »otimaju« od dobara i vremena što bi ih se trebalo posvetiti obitelji i sebi. Svatko – osobito vjernik – tko pristupa igrama na sreću iz zabave, mora biti vrlo svjestan da mora paziti da ne upadne u teški grijeh neumjerenosti; mora znati kako nadzirati svoje strasti, svoje jake osjećaje, ali i materijalna dobra kojima raspolaže. U igri na sreću – ako npr. karta s nekim – ne smije varati, pa se u broju 2412 KKC-a ističe se da se mora dati odšteta za počinjenu nepravdu, koja »zahtijeva povrat otetoga dobra vlasniku«, a sam Isus blagoslivlja Zakeja koji kaže: »Ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko« (Lk 19, 8).

Valja znati da svatko – i onaj tko nije baš imućan, kao i onaj tko je imućan – uvijek mora voditi računa o tome da se ono što ima mora iskoristiti dobro, te vidjeti kako materijalna dobra iskoristiti za ono za što su potrebna i za one kojima je potrebniji. Sportsko klađenje, kockanje i igre na sreću ne smiju postati »izvor prihoda«. Izvor prihoda mora biti i jest – pošteni rad.

I u Hrvatskoj klađenje i igre na sreću, raznih vrsta, postaju veliki »business« i rijetki ga doživljavaju kao puku, pa i nevinu zabavu ne očekujući velike dobitke, dok je velik broj onih koji nažalost završe loše i kaju se zbog poroka kojega se ne mogu odreći, a vodi ih u propast. Kada postane strast, kockanje u konačnici svakoga čovjeka odvodi od Boga i okreće ga »ljubavi prema novcu«. Novac se nikada ne smije tratiti, kao što se ne smije tratiti vrijeme na gledanje »Big Brothera«, uživanje u suludo skupoj hrani ili pak novac na kupovanje bespotrebnih ili pak neprihvatljivo skupih stvari. Dobro je na pameti imati evanđeosku izreku: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu« (Mt 6, 24).

Koliko svjedoka na vjenčanju?

Htjela bih znati koliko je moguće kumova, odnosno svjedoka imati na vjenčanju. Budući suprug i ja samo se odlučili za po dvoje kumova (svjedoka), jer nam je nemoguće odabrati. Svatko od nas ima dvoje ljudi kojima je blizak i ne želi se »odreći« niti jednoga kao potencijalnog kuma. Što kažu crkveni propisi?

Vaša čitateljica

Govoreći o svjedocima ili kumovima na vjenčanju, crkveni zakon sadržan u Zakoniku kanonskoga prava, u kanonu 1108. ističe da su »valjane samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje ovlasti jedan od njih dvojice«, te nastavlja: »kao i pred dvojicom svjedoka«. Znači, crkveno pravo propisuje da bi na vjenčanju trebala biti dva svjedoka, no ne ističe je li taj broj »ograničen« samo na dva. Uloga svjedoka je da pred crkvenom zajednicom mogu potvrditi da je obavljeno sklapanje baš određene – u ovome slučaju Vaše – ženidbe. Župnik ili predvoditelj obreda vjenčanja upisat će vjerojatno dva svjedoka ili kuma, no svi se nazočni na vjenčanju mogu smatrati svjedocima. Svjedoci ne moraju imati nikakvih posebnih kvaliteta, osim onih osnovnih koje se traže za svakoga svjedoka i svako svjedočenje. Važno je znati da crkveni zakon određuje – u kanonu 1550 – da moraju imati napunjenih 14 godina, te da moraju biti sposobni »zapaziti« – vidjeti, čuti, ili na drugi način primijetiti – što se pred njima događa, te da su u stanju shvatiti da je riječ o sklapanju ženidbe između određene žene i određenoga muškarca, u ovome slučaju između Vas i Vašega budućega muža. Uobičajeno sam par bira svjedoke, poput Vas, iz kruga prijatelja ili rodbine koji će biti upisani kao svjedoci ili kumovi, a povrijeđenima se ne moraju osjećati oni koji neće biti upisani, jer Vi i dalje s njima možete njegovati dobre odnose, prijateljski se, rodbinski i vjernički bodriti i družiti. Upravo je stoga pozitivno, a ne negativno to što se ne možete »odreći« nikoga od njih, i što s Vama bliskim ljudima kanite započeti svoj bračni put.