Hostija joj je trebala poslužiti za ljubavni napitak ali dogodilo se ono što nazivamo "euharistijsko čudo"

Jedna mlada žena je bila jako zaljubljena u jednog mladog čovjeka, koji za nju nije baš mario. Žena je odlučila nekako nabaviti ljubavnu drogu, da prisili mladića na vezu s njom.

Dogodilo se to Alatri, Italiji godine 1228.

Nekakva vračara joj je rekla da ide na pričest, i - prije nego se pričest namoći u njezinim ustima, da izvadi hostiju i stavi je u krpu. Mlada žena je to učinila, čim je stigla doma, odmah je našla kutijicu, i stavila hostiju u kutijicu, te je kutijicu stavila u udaljeni dio kuće, gdje su držali kruh.

Po noći je imala loše snove, i iduću noć isto tako. Treći dan, nakon što je svanulo, išla je pogledati hostiju. Otvorila je kutijicu, i nasla friško meso. Počela je plakati, ukućani su došli do nje, vidjeli čudo, i obavijestili susjede.

Kad je riječ stigla do svećenika, on je otišao, zajedno s jos nekoliko svećenika u tu kuću, uzeo je kutijicu sa hostijom, i odnio je biskupu. U katedrali hostiju su stavili na oltar, okruženu cvijećem i svijećama. Biskup Giovanni iz Alatri-a je stalno imao posjete crkvenih i civilnih ljudi koji su htjeli znati o tome čudu.

Biskup iz Alatri-a je napisao pismo papi, Gregori IX i obavijestio ga o svetogrđu koje je počinjeno. Papa Gregor IX je odlučio da dvije žene trebaju izvršiti pokoru, obadvije su se pokajale. Papino pismo, datuma 13 ožujka godine 1228. se čuva u arhivi katedrale u Alatri-ju.

Papino pismo zahvaljuje Isusu koji ponekad radi čudesa, da time pozove grešnike na pokoru, obrati pokvarene, i zaustavi zlodjela, te učvrsti vjeru katoličke crkve. Papa kaze da je mlada ženska bila slaba u svojoj ljubavi prema mladom čovjeku, a ne baš zla osoba, te se je pokajala. Vračara koja je nagovorila mladu ženu da sakrije hostiju je trebala biti disciplinirana, trebala je posjetiti sve obližnje biskupe, ispovijediti svoj grijeh, te ih zamoliti za njihov oprost, i biti im pokorna.

Čudesna hostija je bila netaknuta do godine 1700., kad je biskup monsignor Guerra dao kradinalu Cybo jedan mali dio. Taj mali dio je kardinal položio u monstrance, te je stavio u crkvu svete Marije degli Angeli alle Terme u Rimu, gdje je on htio biti zakopan. Ali, svećenici koji su se brinuli za tu crkvu su bili premješteni, pa su ponijeli taj komadić čudesne hostije sa sobom.

Glavni dio čudesne hostije, koji se nalazi u katedrali u Alatriju, se izlaze dva puta godišnje, prve nedjelje poslije Uskrsa, i prvu nedjelju poslije Duhova.

Godine 1960. biskup Edorado Facchini iz Alatrija je potvrdio to čudo. Pregledali su staklenu bocu u kojoj se drži eukaristijsko čudo, i potvrdili da su pečati na mjestu, nitko ih nije dirao od godine 1886., prijašnja inspekcija. Biskup Facchini je prekinuo pečat, izvadio čudesnu hostiju, te obznanio da još uvijek izgleda kao komad svježeg mesa, izgleda svijetlo na svakom dijelu koji je doticao bocu. Čudesnu hostiju su vratili u bocu, i ponovo zapečatili.

Godine 1978. slavljena je 750-ta obljetnica tog čuda. U njegovoj homiliji, monsignor Cesario D'Amato je rekao da je čudo vidljivo, neuništivo, stvarno.


Siena, Italija godina 1730.

U kolovozu, 14tog godine 1730 vigil su vjernici počeli za nadolazeći blagdan Uznesenja Marijinog. Lopovi su došli u crkvu svetog Franje, provalili su u tabernacle i odnijeli zlatni ciborium sa Hostijama sa sobom. Idućeg jutra, svećenik je otvorio tabernacl i ustanovio da ciborium nije na mjestu kad je pokušao dijeliti pričest. Jedan vjernik je nasao ciborium na ulici. Svi su bili zaprepašteni sa tim svetogrđem, pa su ukinuli svetkovanje Uznesenja Marijinog. Nadbiskup je sa vjernicima molio molitve za odštetu, dok su ostali tražili Hostije i lopove koji su ih ukrali.

Dva dana kasnije, dok je molio u crkvi svete Marije iz Provenzano, jedan svećenik je primijetio nešto bijelo iz skrabice. Shvatio je da je to Hostija, pa je obavijestio druge svećenike u crkvi, onda su zajedno obavijestili nadbiskupa i fratre u crkvi svetog Franje. Otvorili su škrabicu, i našli su puno Hostija, neke od njih zamotane u paučinu. Tamo je bilo 348 Hostija, i 6 polovica, baš toliko koliko su Franjevci rekli da je bilo u crkvi svetog Franje. Hostije su bile pokrivene paučinom i prašinom. Svećenici su ih pažljivo očistili, stavili ih u ciborium i stavili ciborium na glavni oltar u crkvi svete Marije. Idući dan je nadbiskup Alessandro Zondadari odnio Hostije natrag u crkvu svetog Franje.

Nota: Ako su hostije prljave, ne treba ih pojesti, mogu se ostaviti negdje da ih vrijeme uništi, da kruh istrune, ali se ne smiju dirati. Proces mora biti prirodan, dok Hostije istrunu, Krist više neće biti u njima.

Na svačije čuđenje te Hostije nisu istrunule, nego su ostale svježe, čak su imale ugodan miris. S vremenom su Franjevci shvatili da je to čudo prezervacije. 50 godina nakon sto su pronadjene Hostije, službena istraga je pokrenuta. Svećenik Carlo Vipera je pregledao Hostije 14. travnja godine 1780., probao je jesti jednu, shvatio je da su potpuno svježe, i neoštećene. Neke od Hostija su bile konzumirane u prijašnjim godinama, sad je samo 230 komada ostalo. Stavili su ih u novi ciborium. Godine 1789. nadbiskup Tiberio Borghese iz Siene je sa teolozima i drugim časnicima pregledao Hostije, čak i pod mikroskopom. Još su bile potpuno svježe, i nisu pokazivale nikakvih znakova truljenja, niti sušenja. Nadbiskup je naredio da nekoliko obićnih, nepretvorenih hostija stave u kutiju, i zaključaju kutiju. Nakon deset godina su te hostije polako trunule, osušile se i pretvarale se u prah. Godine 1850. su te nepretvorene hostije potpuno istrunule, dok su pretvorene Hostije bile jos uvijek svježe i netaknute.

Nekoliko puta su istraživali to čudo, pogotovu godine 1914. Tada je Papa Pio X naredio istragu. Istragu je vodio nadbiskup, učenjaci i profesori iz Siene i Pise, i teolozi, i drugi crkveni velikodostojnici. Pravili su testove sa kiselinom i štirkom, pokazalo je da su Hostije uistinu tijesto, normalno tijesto. Komisija se je složila da te Hostije ne mogu normalno ostati svježe toliko dugo. Profesor Siro Grimaldi, je bio glavni istraživac u kemiji, držao je nekoliko predavanja o tim Hostijama, a poslije je napisao i knjigu o tom čudu Uno Scienziato Adora (Naučnik koji se klanja).

Godine 1922. još jedna istraga je bila, ovaj puta sa kardinalom Giovanni Tacci, nadbiskupom Siene, i biskupima iz Montepulciano, Foligno i Grosseto. Ponovo su našli isto: da je u pitanju kruh, potpuno očuvan.

Godine 1950. su čudesne Hostije preseljene iz starog ciboriuma u novi i skuplji ciborium, koji se je svidio drugom lopovu. U noci 5 kolovoza godine 1951 je lopov provalio u crkvu, uzeo ciborium, ali je ostavio Hostije u čosku tabernacla. Nadbiskup ih je pregledao, izbrojio 133 Hostije, i zapečatio ih u novi srebrni ciborium.

Svaki mjesec 17tog su na izložbi, mogu se vidjeti. Na blagdan Corpus Christi su stavljene u procesijski monstrance, nosili su ih iz crkve kroz grad.

Između mnogih koji su se klanjali pred tim Hostijama su bili sveti Ivan Bosco, papa Ivan XXIII, a pape Pio X, Benedikt XV, Pio XI i Pio XII su izdali izjave kojima pokazuju interes i divljenje.


Avignon, Francuska 1433.
Nakon sto je Louis VIII, kralj Francuske unistio Albigensian heresiju, koja je negirala pravu prisutnost Isusovu u Hostiji, on se je zakleo da će napraviti javnu izložbu kao odštetu Isusu.

Grad koji je bio izabran je bio Avignon, kralj je izabrao datum 14 rujna 1226, blagdan uzvišenja Svetog Križa, dan koji je on htio napustiti krunu. Planirali su Euharistijsku procesiju, koja je trebala završiti u kapelici koja je specijalno bila gradjena za Sveti Križ.

U kapelici je kralj čekao procesiju, kralj je bio odjeven u jutu, sa uzetom oko njegovog struka, i sviječicom u ruci. S njim je bio kardinal Legate i cijeli dvor, sa mnogim vjernicima. Procesiju je vodio biskup Corbie. Presveti Oltarski Sakrament je bio izložen cijelu noć, i ostao je izložen puno dana. Tada je biskup odlučio da je najbolje da ostane stalno izložen. Papa je to odobrio. Nastala je konfraternija Sivih Podanika. U kapelici Svetog Križa članovi su se stalno klanjali 200 godina.

Godine 1433. rijeke pored Avignona su narasle nakon mnogih kiša, te su preplavile obale. 29. studenog je voda došla blizu kapelice Svetih Podanika. Planirali su prenijeti. Presveti Oltarski Sakrament na suho, sigurno mjesto čamcem. Kad su stigli u kapelicu, vidjeli su da je voda bila razdvojena, slično kao u vrijeme Mojsija. Ispred njih, voda je bila i na lijevoj strani, i na desnoj, visine 1.2 metra. U sredini je bio suhi prolaz sve do oltara. Dva svjedoka su pala na koljena ispred čuda, dok su ostali žurili da jave drugim ljudima.

Iz tog vremena svjedočanstvo kaže:
Veliko je bilo čudo u ovoj kapelici kad je voda ušla godine 1433. Jako jaka poplava, ujutro u ponedjeljak 29. studenog, voda se je dizala do visine oltara. Ispod oltara su bili svi papiri, odjela, ručnici, relikvije, od kojih niti jedan nije bio ni vlažan, makar je idućeg dana, u utorak voda bila jos viša. Idućeg dana, u srijedu, voda je počela opadati...

1. prosinca, dana kad je voda počela padati, puno je ljudi došlo u kapelicu da vide to čudo, te da se uvjere kako su papiri, odjela i sve ostalo ispod oltara ostali suhi. Čudo je pridonijelo ogromnim pobožnostima u čast Presvetog Oltarskog Sakramenta. Odlučili su da ce 30-ti studenog, dan na koji se je čudo dogodilo, biti specijalni blagdan.
Mnogih godina su Sivi Podanici skidali cipele i klečeći isli od vrata do oltara.

Nažalost, godine 1793., kapelica Svetog Križa je bila uništena. Bila je ponovo sagrađena, novce za gradnju je dala bogata porodica. Nakon što je nova kapelica bila završena, nadbiskup Avignona je ponovio privilegiju koju je originalna kapelica imala prije, a to je kapelica Stalnog Klanjanja. Kažu da je ta privilegija još uvijek tamo.

izvor:Euharistijska čuda/knjižara Verbum