Gdje je Bog kad meni treba nešto dati?

Pitanje:

Gdje je Bog kad meni treba nešto dati? Nisam sebična, kad imam dam, od srca stvarno, kad nemam, nemam, pomognem svakome kad treba, uradim sve što je u mojoj moći i potpunom strancu. Kad meni treba nema nigdje nikoga, svi se nešto vade, obećavaju. Neki kažu Bog je veliki, dat će, što je za Boga to što tebi treba, sitnica. I molim se, i tražim, samo ono što mi treba, al nikad dobila nisam. Pa zašto?

Odgovor:

Poštovana!

Vaše pitanje je veoma značajno i ono je pitanje mnogih kršćana koji često kada upadnu u nevolju pitaju „gdje je Bog?“ Komentar Vašeg pitanja odražava pogrešnu paradigmu većine kršćana koji misle da se kod Boga nešto zarađuje. To je kao, Bože, ja ću tebi dati ovo, a ti ćeš meni ono, po sistemu „nešto za nešto.“

Na žalost, svi koji Boga sebi takvog predstavljaju moram im reći da iz biblijskog pogleda su u krivu. Kod Boga mi ništa ne možemo zaraditi. Sve što god imamo, što živimo i mičemo se, mi možemo zahvaliti Božjoj milosti koja je nezasluženi dar. Da je Bog djelovao po pravdi, mi bi već davno bili mrtvi, a možda se ne bi ni rodili. Želio bi s vama podijeliti svoje razmišljanje o primjeru Božje milosti koju opisuje biblijska knjiga o Jobu. To je primjer borbe između dobra i zla, između Krista i Sotone.

Jedna anegdota kaže kako je jedan bogati čovjek u svojoj kući priredio kućnu zabavu. Čovjek je bio izuzetno bogat, u dvorištu je imao bazen, a u bazenu je plivao krokodil. Kako bi se našalio sa svojim gostima, domaćin je otvorio garažu, gdje je stajao lijepi novi sportski automobil. Stišao je goste, iz džepa je izvadio ključeve, te onako slavodobitno rekao. „Tko prepliva ovaj bazen, ovaj sportski auto je njegov.“ Nastala je tišina. Sve su oči bile uprte u domaćina, pa u ostale goste. Na zaprepaštenje svih, čuo se pljusak u vodi. Sve oči su bile uprte prema bazenu. U bazenu je jedan mladi čovjek snažno zamahivao rukama nastojeći izbjeći susret sa krokodilom. Nakon nekoliko dugih i napetih minuta uspio je prijeći na drugu stranu bazena. Svi su bili oduševljeni. Pljeskali su mu pokazujući mu na taj način svoje divljenje zbog hrabrosti, koje imao uskočivši u bazen u kojem je bila opasna zvijer. Domaćin iako se baš nije nadao takvoj hrabrosti, prišao je mladiću, čestitao mu i svečano mu predao ključeve obećanog automobila. Mladić, još vidno u šoku, uzeo je ključeve, ljubazno zahvalio i rekao: „Sad bi volio znati tko me je gurnuo u bazen.“
U životu se ponekad osjećamo kao da nas je netko gurnuo u bazen s krokodilima. Pitamo se zašto imamo toliko problema, kad vjerujemo da pripadamo Bogu koji uvijek blagoslivlja. Zašto Bog za kojeg vjerujemo da je svemoguć, i da nas može izbaviti , i spriječiti da uopće upadnemo u nevolju, ipak dopušta da nam se nevolje događaju. Često puta sam se pitao zašto je svemoćnom i sveznajućem Bogu potrebno da nas pusti u nevolju kako bi ispitivao naš karakter. Zašto je svemoćnom i sveznajućem Bogu potrebna moja nevolja da utvrdi moju odanost Njemu. Zar on kao sveznajući Bog ne zna kakav sam ja. Očito to Bogu i nije potrebno. Potrebno je nama i potrebno je svim ostalim bićima koji nisu nikada sagriješili. Što to konkretno sotona kod nas napada da Bog dozvoljava da njegova djeca prođu kroz nevolje.

Najbolji primjer toga nalazimo u jednoj biblijskoj knjizi, Knjiga o Jobu.

Knjiga o Jobu počinje Jobovim opisom, kako je čovjek bio uspješan, kako je bio bogat, kako je bio pošten, kako je imao skladnu obitelj i nadasve kako je bio vjeran Bogu. Odmah dalje, pisac cijelu scenu miče s naše zemlje i prenosi je pred Božje prijestolje. Tamo se događa jedan skup svih predstavnika Sinova Božjih sa svih planeta. Budući da je Adam svoju prednost kao predstavnika Zemlje predao Sotoni, Zemlju je predstavljao Sotona. Očito su svi ostali delegati Boga smatrali gospodarom svih planeta, jedino Sotona se smatrao gospodarom ove zemlje. Jednostavno je želio reći kako na ovaj sastanak dolazi kao ravnopravni partner sa samim Bogom, jer su svi stanovnici i žitelji zemlje pod njegovim utjecajem. Njegov odgovor Bogu kako prolazi zemlju, pokazuje da pred svim predstavnicima planeta želi reći kako je on jedini suvereni gospodar planeta zemlje, i to voljom njenih stanovnika. Međutim Bog vrlo brzo demantira tu izjavu, sa pitanjem „Nisi li zapazio slugu mojega Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, Boji se Boga i kloni zla.“ Job 1.8.

Ovo je stvarno fantastično priznanje. Bog odaje priznanje jednom čovjeku. Bog hvali Joba kao nekog koji živi na zemlji, ali sa sotonom nema ništa zajedničko. Sotona nije mogao demantirati Božje priznanje po pitanju Joba. Međutim Sotona se nikad ne predaje bez borbe. Interesantan je način na koji se bori. Čitamo to dalje od 9 stiha: „Zar se Job uzalud Boga boji? Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!“

Ovo je bio zanimljiv razgovor. Bez obzira na mržnju koju je sotona gajio prema Bogu, sotona odaje Bogu priznanje. Bog je taj koji blagoslivlja Joba. Bog je taj koji blagoslivlja Jobovu obitelj. Bog je taj koji daje Jobu velika blaga. Očito zahvaljujući Božjim blagoslovima, Job je bio u svom vremenu vrlo utjecajan, bogat i nadasve pošten i vjeran čovjek. To čak priznaje i sam sotona. Stoga kad čitate knjigu o Jobu, prije bi se moglo reći da je to u stvari knjiga o Bogu. To je knjiga koja pokazuje veliku borbu između Krista i Sotone, i to veliku borbu za ljudski um. U toj knjizi Job je samo bio na prvoj liniji bojišnice.

Kojim načinom se sotona bori protiv Boga. Mogao je Bog spriječiti sotonu da ne optužuje, ali to ne bi bila snaga argumenta, već argument snage. Kada se netko pobjedi argumentom snage, tada se na pobjednika gleda kao na diktatora.

Očito da mi ljudi volimo uvijek imati slobodu izbora. To je Bog u nama stvorio. Sotona je znao da je Sloboda izbora ono što je za Boga najznačajnije. Stoga on napada na mjestu gdje argumenti ne vrijede. To mjesto je pobuda. O pobudama se ne može raspravljati. O kakvim je pobudama riječ, može se samo dokazati životom. Bog kako bi dokazao Jobovu privrženost morao je dopustiti sotoni da ga iskuša.

Tada se događaju nevjerojatne stvari. Odjednom Job ostaje bez svega. Ne samo da je ostao bez imovine, već je istog dana ostao bez svoje desetero djece. Dali si možete zamisliti taj šok. Možete li si zamisliti taj osjećaj. Jučer ste bili sve. Bili ste cijenjeni, uvažavani, bogati i poštovani. Vaših desetero djece također. U jednom trenutku ste nitko i ništa. Nema više bogatstva i imovine. Nema više ugleda koji proizlazi iz toga. Međutim gubitak sve djece u jednom trenutku, to je nešto strašno. Pitam se je li Job uopće bio čovjek kad je sve to mogao izdržati. Kako je uopće mogao to podnijeti. Kada bi mi samo stradalo jedno dijete, ne znam kako bi to podnio. Vjerujem da dijelite sa mnom moje mišljenje.

Moja pokojna baka rodila je 4 kćeri. Jedna djevojčica koja je bila sama, a nakon godinu i pol rodila je trojke, tri kćeri. Dogodilo joj se da su se te djevojčice razbolile od neke teške bolesti, i sve četiri umrle su u roku mjesec dana. Svaki tjedan sahranjivala je jednu kćer. Istina bila su to mala djeca. Najstarija je bila dvije godine, dok su ove trojke bile svega nekoliko mjeseci. Čudio sam se svojoj baki kako je mogla ostati poslije toga normalna. Njen odgovor je uvijek bio, „Bog mi je dao snagu.“ Ona je očito mogla djelomično razumjeti Joba. Ipak ostala su joj dva sina, ali Jobu su stradala sva djeca, i to odrasla.

Kolika je sotonina bezobzirnost u borbi za um. On želi pobjedu pod svaku cijenu. Njega ništa ne smeta što će pobijediti čovjeka kad je najslabiji. U trenucima takvog jada u kojem je bio Job, očito nije bio problem pobijediti ga. Sotonu ništa ne smeta što je jači. Ništa ga ne smeta argument snage. Zanima ga samo pobjeda. Pobjeda pod svaku cijenu. Sotona se služi onom poznatom krilaticom „Cilj opravdava sredstvo.“ Međutim, to je ujedno i najopasnije mjesto gdje bi sotona mogao izgubiti. Ukoliko Job ostane vjeran i poslije ovog šoka, bit će to najveličanstvenija Božja pobjeda. Bog će pobijediti sotonu i demantirati njegove optužbe sa najjadnijim ljudskim stvorenjem, u trenutku njegove najveće boli i patnje. S druge strane za Boga je to bio strahovito veliki rizik. Njegova reputacija pred svemirom, ovisila je o vjernosti ovog čovjeka u trenutku kad je bio najslabiji.

Očito što je suparnički položaj niži, pobjeda će biti veličanstvenija. Sotona u Jobovom slučaju si nije smio dozvoliti poraz. Ponovno se pojavljuje pred Bogom na sastanku. Ponovno Sotona optužuje Boga istim optužbama. Ponovno se poziva na pobude. Nije baš Bog sve uzeo Jobu. Ostalo mu je još zdravlje. Bog ponovno dopušta Sotoni nova iskušenja. Sotona udara Joba teškom kožnom bolešću. Odjednom, pored već nepodnošljivih problema, nekada ugledan, bogat i nadasve poštovan čovjek postaje ruglo svojoj okolici. Smrad rana bio je tako velik, da ga vlastita žena nije mogla podnijeti. U takvom slučaju smrt je najveći blagoslov. Osjećaj tereta bio je ogroman. Taj osjećaj kako je suvišan društvenoj zajednici, kako joj više ničim ne koristi, kako je odjednom postao teret svojoj ženi koja pati isto kao i on, stvorila je strahoviti životni teret. To je strašno težak osjećaj.

Jobova žena više nije mogla podnositi toliku nevolju. Jobova žena je dobro znala Jobovo duhovno stanje, i nije joj bilo jasno što se to događa. Ne bih volio previše komentirati Jobovu bračnu situaciju, ali mislim da je njegova žena patila isto kao i Job. Iako nije bila bolesna. Morala je gledati te silne muke, i to muke onoga koga je voljela, pored svih muka koje je imala zbog stradavanja desetero djece, uništenja ukupne imovine. Sotona je uspio nagovoriti ženu da pokuša navesti Joba da prokune Boga. Pokušajte se staviti u njenu situaciju, vjerojatno bi se postavili još gore.

Sad bi htio malo osvrnuti se na Jobove prijatelje koji su ga došli posjetiti, i koji su ga željeli utješiti. Bili su to zaista odani prijatelji. Došli su iz daleka vidjeti Joba u njegovoj nevolji. Način na koji su ga tješili bio je savršen, ali samo do onog trenutka dok nisu progovorili. Došli su do Joba, vidjevši njegovu veliku nevolju, razdrli su plašteve, posuli se pepelom po glavi i plakali nad Jobom i njegovom nevoljom. Međutim problem se pojavio kad su progovorili. Možda oni i ne bi progovorili, da Job prvi nije prekinuo tu višednevnu tišinu. Job ima mnoštvo pitanja, i pita Boga zašto mu se to dešava. Pita Boga gdje je u životu pogriješio. Pita Boga zašto ga kažnjava. Za Jobove prijatelje to je bilo Bogohulno. Istog trenutka se postavljaju kao Božji odvjetnici. Kada promatrate sa strane dobijete osjećaj da bi Bog trebao biti sretan što su se našli ljudi koji će ga braniti od napada polumrtvog čovjeka. I dok čitate cijelu knjigu o Jobu ne možete se oteti dojmu da Jobovi prijatelji pokušavaju Joba navesti da se Job preispita, i da pokuša utvrditi nije li njegov problem u njemu samome. Bog bez razloga ne pušta ljude u krizu. Za sve očito ima razlog. Međutim Job odgovara svojim tješiteljima da njihovo tješenje samo povećava njegov teret koji je već i onako velik.

Htio bi ovdje napraviti neku paralelu s nama. Često puta i mi idemo utješiti naše prijatelje kad su u nevolji. To je izuzetno dobra gesta. U svakom slučaju svaki dolazak prijatelju željom da mu pokažemo sućut i razumijevanje, prijatelju će bar malo olakšati njegov teret. Postoji opasnost da našim navodnim tješenjem samo otežamo tu situaciju. To se pogotovo dešava ako u takvim stvarima nemamo iskustva, ili nemamo dara za tješenje. Iznijet ću jedan primjer.

Sjećam se kad sam za vrijeme rata bio u izbjeglištvu, i često bi mi u crkvi prilazili ljudi i pitali me, „kako ti je prošla kuća.“ Ja bi rekao da je spaljena. Njihov odgovor bi bio „nema problema, važno je da imaš kuću na nebu.“ Velika istina, ali ovog puta čak i uvredljiva. To su mi govorili oni koji su imali vrlo lijepe kuće ovdje na zemlji. Oni se nisu sjetili reći, „Baš nam je žao, ne mogu zamisliti kako bih ja podnio da izgubim svoj dom. Evo dođi kod nas jedno popodne na sok i kolače da se s nama malo družiš.“ Za mene bi to bila utjeha. Takvu utjehu u to vrijeme dali su mi ljudi od kojih bi se najmanje nadao. Ljudi koji nisu imali velike i sređene kuće, ali su imali veliko i sređeno srce. Mnogo puta u našem nastojanju da utješimo ljude, ustvari mećemo sol na ranu, i opterećujemo i onako veliki i teški teret.

Na kraju knjige o Jobu Bog se javlja i progovara Jobu. Bilo bi logično da je Bog rekao, „Jobe, položio si ispit. Tako sam ponosan na tebe. Svojom pobjedom spasio si moju reputaciju. Dali si svjestan te časti. Baš ti hvala što si bio tako dosljedan i što si pobijedio sotonu. Cijeli svemir te je promatrao navijajući za tebe, iako toga nisi bio svjestan. Jobe ponosan sam na tebe.“ Tako nešto Bog nije rekao. Očito da je Job umro nikada ne saznavši zašto je patio. Umjesto toga Bog govori Jobu o svojim djelima stvaranja. Izaziva Joba na divljenje onoga što je Bog stvorio. Zašto to Bog radi? Očito za to što zlo nema smisla. Za zlo u svemiru nema opravdanja. Zlo u svemiru je nešto što se ne da objasniti. Da je Bog kojim slučajem Jobu progovorio onim riječima koje smo naveli, Jobu bi se odmah nametnulo drugo pitanje, „Bože, kakvog to ima smisla?“ pa čak da mu je Bog i objasnio kakvog to ima smisla, Job bi mogao pitati „Možeš li se ti Bože postaviti u moju situaciju, i pokušati razumjeti što mi se dogodilo.“ Možda bi Božji odgovor mogao biti, „pokušaj se ti Jobe postaviti u moju situaciju ako možeš.“ Jer nakon nekih 20 stoljeća Bog će u osobi Isusa Krista postati čovjekom, i izgubiti sve, čak i svoj život samo da bi na kraju dobio, i to one koji ga vole.

Na kraju Bog je ponovno blagoslovio Joba. To je radosna vijest. Možda nam se ne dogodi da se ikada na ovoj grešnoj zemlji oporavimo od nevolje kroz koju prođemo, ali Bog će nam ponovno sve obnoviti onog trenutka kada grijeh, zlo, i autor grijeha- sotonu bude uništen.

Na kraju bi završio onom, vjerujem, svima vama poznatom pričom o čovjeku koji je sanjao san kako je s Isusom hodao po morskoj obali. Kada se okrenuo primijetio je da na pojedinim etapama ne vidi dvostruke tragove, već samo jedne, obratio se Isusu i rekao. Zašto si me Isuse ostavio u najtežim trenucima mog života, kada mi je bilo najteže, i kada sam trebao najviše tvoju pomoć. Isus je odgovorio: „dijete moje, nisu to tvoji tragovi, već moji. Kada ti je bilo najteže, ja sam te nosio.“

I nama se događa da padnemo u nevolju, i ne možemo objasniti razloge. U tom trenutku samo u jedno možemo biti sigurni, Tada nas Bog nosi. O kako je velika Božja milost, koju najčešće ne vidimo, jer smo joj preblizu. To je kao da stojite pred velikom zgradom. Da bi ju vidjeli, morate se malo odmaknuti. Ukoliko ste jako blizu zida, nećete ju vidjeti. Mnogo puta nam se dogodi da je Božja milost velika nad nama, a mi je nismo svjesni jer je ne vidimo. Ne vidimo je jer smo preblizu. Bog nas nosi na svojim rukama. Hvala mu za tu milost.

I onako sve je Božje što imamo. Prije kratkog vremena bio sam u velikoj materijalnoj krizi. Zbog duga prema državi koji mi je nametnut, bio sam u opasnosti da sve izgubim što sam stekao u dvadeset godina rada. Bilo mi je teško. Molio sam Boga da mi otkloni taj teret. Međutim ništa se nije događalo. U tom svom problemu prišao mi je moj sin i rekao: „A zašto se ti tata sekiraš toliko za sve što se događa. Bog nije zainteresiran za tvoju imovinu. On je zainteresiran za tebe. On je zainteresiran za izgradnju tvog karaktera koji će biti sličan Njegovom da bi s Njime mogao provesti vječnost. I sam znaš da će sve propasti, a onda je manje važno, hoće li tvoje propasti koju godinu prije. Ono što je sigurno, ukoliko ti Boga ne ostaviš, On te neće ostaviti.“ To je za mene bilo ohrabrujuće, i Bog je stvarno stvari izveo na dobro.

Stoga draga gospođo. Ne želim biti sudac vaših pobuda, ali Vam predlažem da bez obzira što Vam se dogodi ostanete vjerni Bogu. Nema tog zla koji bi neki čovjek mogao napraviti a da ga Bog nije u stanju izvesti na dobro. Stoga Vaša molitva, umjesto „Bože spriječi ovaj problem!“ neka bude: „Bože toliko sam znatiželjna kako ćeš ovaj moj problem koji do tebe viče od nepravde, izvesti na dobro.“

I još nešto, Sveti Pavao je dao jedan savjet: U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. 1. Solunjanima 5,18. Ako umjesto žaljenja za onim što gubite budete zahvaljivali nad onim što ste dobili, uvjerit će te se da ste daleko više dobili nego izgubili.
Neka Vas dobri Bog blagoslovi.

Zvonko/putevimilosti.com

Označeno u