Nakon pada Vukovara iz bolnice u gradu odvedeno je i ubijeno 276 ranjenika i civila od 15 do 84 godine starosti. Najstrašniji zločin bilo je ubojstvo Ružice Markobašić koju je srpska vojska ubila u šestom mjesecu trudnoće ispalivši joj metak u trbuh, a zatim prema svjedočanstvima, i cijeli rafal u utrobu s djetetom.

Bila to osveta nad nevinom ženom i djetetom jer je njezin suprug Davor Markobašić bio prvi Vukovarac koji je obukao odoru hrvatskog policajca u Raktiju, slavnih Tigrova iz kojih je nastala 1. gardijska brigada.

„Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.”

(Davor Markobašić, suprug i heroj Domovinskog rata)

Teško je pisati o ovakvim stvarima jer čovjek ne može povjerovati da postoje ljudi koji mogu takve zvjerske stvari učiniti. Još je potresnije što se od Hrvata i hrvatske javnosti sustavno skrivali ili umanjivali zločini učinjeni na Ovčari i Grabovu gdje su odvedeni zarobljenici iz bolnice u Vukovaru.

Najstrašniji zločin bilo je ubojstvo Ružice Markobašić u šestom mjesecu trudnoće kojoj su Srbi pucali u trbuh, te ubili i nju i dijete. Sve je to učinjeno pod nadgledanjem one vojske koja je trebala štititi ljude i narod – JNA. Iste one vojske koja 1945. pobila mnoštvo ljudi, žena i djeca u Vukovaru, a kako reče general Glasnović, 1991. samo nastavila nezavršeni posao.

A evo kako je sve počelo.

Njezin muž Davor Markobašić prvi je Vukovarac koji je došao 1990. u Rakitje, u specijalnu policiju iz koje je poslije nastala Prva gardijska brigada. Bilo je to 5. kolovoza, dakle prije balvan revolucije. Bio je i prvi Vukovarac koji je u odori specijalne policije s hrvatskim državnim obilježjima došao na božićnu polnoćku u Vukovar 1990. Već tada agenture KOS-a evidentirale su ga i u ljeto sljedeće ratne 1991., u beogradskim Večernjim novostima naručile članak o njemu s najgnusnijim lažima: da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice…

Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.

Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i ženi. Sve je po zlu krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar. Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru ‘radila’ za vrijeme Domovinskog rata.

Tu se skrivao tri mjeseca dok ga milicija nije pronašla i poslala na robiju u Staru Gradišku gdje je upoznao mnoge političke zatvorenike. Ispričao je i zgodu kada je bio u osiguranju predsjednika Tuđmana 1990. Predsjednik ga je bolje pogledao i pitao: ‘Meni se čini da se mi odnekud poznajemo’? Davor mu je odgovorio: ‘Da, predsjedniče, poznajemo se iz zatvora’. Tad ga je predsjednik Tuđman srdačno izgrlio.

Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.

Davorov ratni put doista je impresivan. Do ljeta 1991. bio je sudionik brojnih policijskih akcija: na Plitvicama, Gospiću, Ličkom Osiku, Lovincu, Pakracu, Petrinji, Glini, Dvoru na Uni… U poznatoj policijskoj akciji na Plitvicama poznatijoj kao ‘Krvavi Uskrs’, u kojoj je poginuo prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović bio je i Davor. Tada je spasio Ljubu Ćesića Rojsa davši mu pušku u čiji se kundak zabio metak, a Rojs je bio vozač autobusa. U svibnju 1991. upućen je na slavonsko ratište u Vukovar gdje je 16. srpnja ranjen od eksplozije granate.

U listopadu iste godine uspijeva iz vukovarskog pakla izvući četverogodišnjeg sina koji je izgubio vid i sluh. U Vukovaru mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. Tamo je izgubio 14 članova šire obitelji. Kad je Vukovar pao, bio je gotovo siguran da će mu ubiti suprugu zbog lažnih članaka u beogradskom tisku. S tom mišlju, kaže, i danas svaku večer liježe i ujutro se ustaje.

Priča da mu i danas ponekad na ulici iza leđa srpska djeca znaju reći – ono je onaj što je djeci rezo prstiće. Bio je u županijskom državnom odvjetništvu da bi zbacio sa sebe te gnusne optužbe. Nikada ni srpsko tužiteljstvo ni DORH nisu protiv njega imali nikakvih prijava oko mogućeg zločina u ratu.

Da smo narod s dostojanstvom, da nam je vlast narodna, da štujemo žrtvu Vukovara, onda bi životna drama Davora Markobašića bila ekranizirana, za nju bi čuo čitav svijet, a zločinci bi bili gonjeni i kažnjeni. Dok je hrvatska vlast progonila i sudla one koji su iz političkog protesta baš zbog ovakvih strahota skidala ili razbijala ćirilćne ploče, ovakvi zločini su ostajali nekažnjeni.

Može li nova HDZ/Most-ova vlada pokrenuti pitanje odgovornosti za neprocesiranje ovakvih i drugih sličnih slučajeva diljem Hrvatske? Zašto nisu pokrenute sve moguće pravne i međunarodne institucije da se uhite zločinci? Zašto hrvatska javnost namjerno držana u neznanju i zašto joj se tajilo da su se ovakve stvari događale? Zašto nakon 25 godina doznajemo ovakve strašne stvari?

To sve nije slučajno.

Ima i te kakve veze s tim što tek sad nakon 70 godina saznajemo sa slične sudbine u Hudoj Jami. Ima i te kakve veze što Hrvati uvijek moraju šutjeti i podnositi sva zla koja se sruče na njih od „bratskog naroda“ preko Dunava.
A sve samo da bi se Hrvati osjećali krivim i da bi ih se moglo držati u strahu i šutnji. Vrijeme da je tome dođe kraj i da se hrvatske vlasti počnu majčinski odnositi prema svom narodu i njegovim žrtvama.

Od Hude Jame do Ovčare.

Cijeli potresan intervju s ocem i ratnim herojem Davorom Markobašićem pročitajte http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13498-davor-markobasic-ja-sam-danas-u-vukovaru-progonjena-i-izbezumljena-zvijer.html

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
DEVETNICA SVETOM JOSIPU ZAŠTITNIKU HRVATSKE
01. June 2020.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.