O garavim, šarenim i prugastim ovcama (Iv 10, 27-30)

Ovca nikad nije bila simbolom mudrosti niti će to ikada biti. Ali, u stadu ovca se ponaša kao pametno biće.

Puna je povjerenja prema pastiru i ostalim ovcama. Slijepo i poslušno ide naprijed. Prima sve navike stada u kojemu se osjeća sigurna. Ona reagira na glas pastira i njemu je poslušna. Izvan stada se lako može izgubiti i zalutati. Kažu da iako vidi u daljini, treba nekoga tko će joj pokazati put.

Zašto nas Isus uspoređuje s nepametnim ovcama? Sigurno se radi o dubljem smislu Isusove poruke. Pokušajmo to shvatiti kroz čitanje starozavjetnog teksta iz knjige Postanka iz 30. poglavlja o Jakovu i Labanu i njegovu tastu. Sam je boravak Jakova kod Labana imao robovlasničku crtu. Tast je maksimalno iskorištavao svoga zeta. Jakov je odlučio otići. Dvojica su sklopili ugovor tako da bi svaka garava, šarena i prugasta ovca trebala pripasti Jakovu. Takve ovce se ne rađaju često. Normalno, većina bi ovaca pripala Labanu. Ali Bog je bio s Jakovom. Pomoću drvenog pruta-mladice topole, badema i platana sve su ovce rađale drugačije i izuzetne. One su bile garave, šarene i prugaste (Post 30, 27-40).

To je simbolična slika Isusa Krista koji oduzima ovce iz ruke silnika, nekoga tko je prividno jači. To je knez ovoga svijeta. I mi se nalazimo u takvom nepravednom dogovoru. Knez ovoga svijeta izrabljuje nas. Ali tu je Isus koji svoje ovce drži u svojoj ruci. To Isus čini da svaka ovca postaje izuzetna, onakva kakva se rijetko rađa. Isus Krist stječe ovce po svome križu.

Isus govori o izuzetnim ovcama koje se rijetko rađaju. On ne govori o pustim i glupim ovcama koje ne znaju pronaći put k stadu. Ovca postaje izuzetna i neponovljiva kada u svom životnom hodu uđe u posebnu relaciju sa svojim Pastirom. Tu relaciju opisuje knjiga Otkrivenja (Otk 7,17). Na nebu svi ćemo stati pred prijestoljem Boga i njemu ćemo se klanjati i stalno izgovarati njegovo ime. Netko će reći: Dosadna slika! Cijeli život trebam zarađivati za nebo i onda samo gledati Boga i izgovarati njegovo ime? To je dosadno!

Kada čovjek inače izgovara ime druge osobe? Tada kada je zaljubljen. Bez kraja izgovara ime voljene osobe. Kada čovjek gleda drugu osobu izbliza u lice? Tada kada su muž i žena ujedinjeni u bračnom činu. Gledaju lice jedno drugome izbliza. To nije dosadno! To su slike relacije Boga i čovjeka. Biti jedno s Bogom i izgovarati njegovo ime, to je najveća sreća. To je susret u kojem Bog ulazi potpuno u relaciju s tobom. Tu nema mjesta za dosadu. U toj relaciji postaješ izuzetna ovca.

O takvim ovcama Isus govori. Crkva nije stado pustih ovaca, koje ne znaju kamo bi. One bi trebale imati samo jednu odliku – potpuno pouzdanje. Tada postajemo izuzetna ovca. Nismo Labanove ovce, nego Jakovljeve. Isus nas poziva da postanemo drukčiji od svih i da se možemo od drugih razlikovati po relaciji prema Dobrom pastiru.

Nedjelja Dobrog pastira upućuje na molitve za nova duhovna zvanja, ali također svojom molitvom želimo obuhvatiti sve naše svećenike – pastire. Oni su potpuno zaronjeni u Dobrog pastira i njima je povjerena pastirska ovlast, čije je ime služba s ljubavlju. Izuzetne ovce koje razlikuje bliski odnos s Bogom ističe i činjenica da život traže u Isusu Kristu, a ne u svećeniku. Ni jedan svećenik ne može darovati život. To može samo Isus Krist. On daje život vječni.