Kad se nešto dogodi jedanput u povijesti, onda je to epohalno.

Koristiti se stvarnošću vjere (njenim izvanrednim trenucima) za skretati javnu pažnju na sebe, svoju pojavu, iritantno je za ljude čija je narav u vjerskom odgoju i ljudskom instinktu obazrivog poštovanja, vjeru živjeti nenametljivo i ponizno u svojoj svakodnevnici.

„Pojam istina ne pripada omiljenim pojmovima ovoga vremena. Istinu se povezuje s netolerancijom, više ju se vrednuje kao prijetnju, nego kao obećanje. No, upravo je zato važno postaviti pitanje istine, odnosno, zapitati se o njoj polazeći od Krista.“ Joseph Ratzinger

P. Ike Mandurić jedan je od najsnažnijih hrvatskih svećenika, propovjednika i navjestitelja čija je riječ uvijek jaka, proročka i prodorna, često i poetski izražena. Svećenik je koji dotiče savjest i dubine slušatelja. Njegov govor prosijeca i kadar je prodrmati letargijska poimanja i uljuljkane tokove.

Ako se ikada i u ičemu možemo identificirati s Majkom Marijom pod križem, pitajući se kako je bilo njenom srcu i duši gledati raspetoga, izmučenoga Sina kako umire, onda je to situacija kada roditelj ima dijete kojega muči bolest, koje umire.

Pred jednom sam činjenicom već dugo dirnuta, javila se opet u danima spomena pokojnika i pohoda počivalištima preminulih.

„Hvaljen Isus i Marija! - Eee… (uzvrati publika). - 'Se tako šokci pozdravljaju!? (Odobravanje publike). - Nisam čuo 'Navijeke' onda! - Navijekee! (uzvrati publika). - Bravo!...“.

Što su ljudima u Hrvatskoj pokazali i izazvali rezultati i ponašanje igrača Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji?

Najdirljiviji, snažan trenutak kao primjer živog odnosa ljudi s Gospodinom, predstavlja mi prizor vjernika u redu za ispovijed, pogotovo u tjednu, ili nedjeljom, izvan jakog vremena u crkvenoj godini.

Umjetnost je odraz stvarnosti.

Bogorodici Mariji pripada početak i kraj.

Kako je lijepo biti tjelesno, biološkim životom slobodan, a o tome kako se sloboda stvara, kolika je  njena cijena i s čime/kime je plaćena, ništa ne znati.

Kad se zateknemo pred zidom i nemamo kamo gledati, kad u beznađu nemoćno stojimo i u tami ne znamo koji pokret učiniti, jedan pogled i pokret naš život na poseban način čine (odr)živim – oni upućeni Majci Božjoj, Mariji. Kao da naše otkucaje i disanje tada preuzima Gospa.

Dogode se trenuci, s nekim, kada požalite što osobu koju ste susreli, u svom životu niste još više, dublje upoznali i prije poznavali. Dogodi se da u nekom trenutku od nekoga neizmjerno, puno toga primite, a vi kao da niste bili u punini svoga kapaciteta, na visini svoga 'zadatka' - uzvratiti 'istom mjerom' tome tko vas je darovao, pažnjom i ljubavlju počastio… Ili barem približno onome što je on vama uputio… Dogodi se… To je čovjek, i to je život…

Čovjek treba prihvatiti da postoji izabranje.

„I gle, od jarka mojeg rijeka postade, a od rijeke more mi nasta“.

Kako si nas samo, Majko, počastila, jer si svojom vidljivom pojavom u Međugorju prvi put zasjala, baš na blagdan svetog Ivana Krstitelja – 24. lipnja 1981. godine.

Međugorski vidioci već i kao djeca odolijevali su prijetnjama, bolima i zastrašivanjima ondašnje vlasti. U vjernosti Gospi, od početka su pokazali spremnost žrtvovanja za Božje Kraljevstvo.