Oni koji odbiju cijepljenje moraju izbjegavati svaki rizik za zdravlje onih koji se ne mogu cijepiti iz kliničkih ili drugih razloga i koji pripadaju najranjivijim skupinama. Ne smiju misliti samo na sebe, poručuje prof. dr. Vladimir Dugalić u intervjuu za Večernji.hr kojeg je vodio novinar Darko Pavičić.


Upravo u vrijeme dogovaranja ovoga razgovora s prof. dr. Vladimirom Dugalićem, dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta i tajnikom Komisije HBK Iustitia et Pax, dogodio se razoran potres u Sisku, Petrinji, Glini i okolnim selima koji je, zajedno s pandemijom koronavirusa, potaknuo mnoge vjernike na društvenim mrežama na komentare da se radi o posljednjim vremenima, Božjoj opomeni, apokalipsi...

Posebno uznemirujuće u vjerničkim krugovima odjeknula je informacija da će se neka cjepiva raditi od staničnih linija namjerno pobačenih fetusa te da su ona neprihvatljiva kršćanima. S druge strane, službena Crkva, kroz stavove Papinske akademije za život i Kongregacije za nauk vjere odašilje poruke da se na cijepljenje ne gleda negativno, odnosno da se čak i u spornim slučajevima treba opredijeliti za tzv. manje zlo jer se na taj način zaustavlja pandemija. Sam papa Franjo podržao je cijepljenje i najavio da će se i sam cijepiti. S druge strane, ne jenjava otpor cijepljenju, a mnogi kršćani vjeruju da je u cjepivo „ugrađen žig Zvijeri“. Sve to stvara silnu konfuziju među vjernicima i brojne konfrontacije, osobito na društvenim mrežama, pa smo prof. dr. Vladimira Dugalića zamolili za pojašnjenje crkvenih stavova, odnosno definiranje pozicije Crkve u ovim aktualnim zbivanjima.

Kako vi na gledate na posljednje događaje koje mnogi promatraju kao apokaliptična zbivanja?

Sada već prošle godine, prvo Zagreb, a onda Sisak, Petrinja, Glina i okolna sela, suočavaju se s nizom potresa, od kojih su dva bila iznimne jačine. Živimo, naime, na trusnom području i takvih događaja bilo je i prije. Sjetimo se samo razornog potresa u Zagrebu prije 140 godina, potom potresa u Đakovu, Skoplju, Podgorici, Banjoj Luci šezdesetih i početkom sedamdesetih prošlog stoljeća. Prije nekoliko godina razoran potres pogodio je jug Italije.

Razumljivo je da ovakvi događaji pobuđuju u ljudima različita razmišljanja, osobito o njihovu smislu i razornim posljedicama koje su prouzročili ljudima i obiteljima koje žive na području zahvaćenom potresom. Nisu stoga rijetki koji u tim događajima vide Božju kaznu, opomenu, posljednja vremena, apokalipsu. Takvima je papa Franjo nedavno poručio da preispitaju svoju duhovnost i mentalno stanje duha. Naime, nalazili smo se u božićnom vremenu i takva promišljanja nespojiva su s istinom vjere da je Bog iz ljubavi prema čovjeku uzeo ljudsko tijelo i rodio se u obličju malog djeteta. Nazivamo ga i Emanuel – Bog s nama. Naš Bog ušao je u povijest i uvijek je uz nas. On voli čovjeka kojeg je stvorio na svoju sliku i želi mu uvijek dobro. On nama ne želi zlo, što je posvjedočio i smrću na križu radi naših grijeha. On nas ne želi kazniti. Isus je više puta rekao da nije došao svijet osuditi, nego spasiti i da ne želi smrt grešnika, nego njegovo obraćenje i spasenje.

Dakle, to nije Božja kazna?

Bog je strpljiv s nama i poštuje našu slobodu. A u ovakvim događajima koje pripušta, jer ne dokida zakone prirode koje je stvorio, on stoji uz nas, tješi i pomaže unesrećenima jer je on uvijek na strani slabijih, siromašnih, obespravljenih. Oni su baštinici Kraljevstva Božjega. Na tom tragu, kao vjernici, pozvani smo u ovakvim događajima iščitavati znakove vremena. Oni nam pokazuju koliko smo krhki i ranjivi, podložni silama prirode i da nema sigurnosti na ovoj zemlji. Mi smo ovdje putnici u prolazu i svoju sigurnost možemo pronaći samo u Bogu. Ovi događaji, zlo koje nas pogađa, poticaj su stoga na razmišljanje. Prigoda su da preispitamo svoj odnos s Bogom i da mu se vratimo, ako smo se svojim životom udaljili od njegove ljubavi. I pad križeva s crkvenih objekata možemo shvatiti kao poziv cijeloj Crkvi na preispitivanje vlastite vjere i poziv na obraćenje. Naime, ovi događaji prigoda su da ne budemo sebični, nego da iskažemo ljudsku i kršćansku solidarnost i rastemo u dobru i plemenitosti prema onima koji su u potrebi.

U taj apokaliptični kontekst dovodi se i pandemija, tj. koronavirus koji je zarobio cijeli svijet?

Slična apokaliptična promišljanja, na žalost, često se dovode i u kontekst pandemije uzrokovane širenjem koronavirusa SARS-CoV-2. Međutim, ne ulazeći u rasprave o tome je li on prenesen sa životinja na ljude ili smo si djelomično i sami krivi za zlo koje nas je snašlo, puno su opasnija mišljenja koja ovu krizu dovode u kontekst teorije zavjere jer dodatno zbunjuju ljude i unose nesigurnost. U svakom slučaju, ne možemo Bogu pripisivati odgovornost ili u njemu vidjeti policajca koji kažnjava neposlušan svijet. Papinska akademija za život objavila je protekle godine stoga dva dokumenta u kojima je istaknula da nas današnje iskustvo ljudske krhkosti i ranjivosti, prolaznosti i konačnosti može dovesti do praga nove vizije života utemeljene na mudrosti i hrabrosti moralnog obraćenja. To zahtijeva poniznost, unutarnju promjenu i svijest o dobroti života, vrijednosti solidarnosti i bratskog humanizma. Uočili smo vlastite granice, ali i granice gospodarstva utemeljenog isključivo na zaradi koje je doveo do ekološke krize zbog prekomjernog i neodgovornog iskorištavanja prirodnih bogatstava. Istodobno smo shvatili i koliko smo svi uzajamno povezani te da smo pozvani boriti se protiv siromaštva. Uočava se važnost kvalitetnog zdravstvenog sustava i etike skrbi.

Ipak, život nam se prilično promijenio.

I naša Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax naglasila je da nas je nužnost samoizolacije i ograničavanje socijalnih kontakata natjeralo na određeni, za nas neprirodan način života, ali i na preispitivanje dosadašnje prevladavajuće društvene ljestvice vrednota koja je visoko vrednovala profit i moć. Kriza nas je poučila da manje radimo za zaradu, a više obratimo pozornost na ono što je bitno i važno u životu. Osim toga, pomaže nam da otkrijemo i neke zaboravljene vrednote. Zatvoreni u vlastite domove, otkrili smo ljepotu zajedničkog života: roditelja i djece, starih i mladih, kao i napetosti i radosti međusobnih odnosa. Pozvani smo dobro razlikovati ono što je uistinu vrijedno i trajno od onoga što je prolazno, uočiti ono što je nužno od onoga što nije.

Stiglo je cjepivo, no i ono se stavlja u sumnju i izaziva prijepore. Od brzog pronalaženja cjepiva do za Crkvu prihvatljive ili neprihvatljive proizvodnje koja koristi stanične linije fetusa?

U borbi protiv ovog opakog virusa postali smo ponovno svjesni važnosti znanosti, ali istodobno i njezinih ograničenja. Osobito zabrinjavaju određeni moralni prijepori u proizvodnji cjepiva na što je upozorila Papinska akademija za život 2005. godine te dokument Kongregacije za nauk vjere Dignitas Personae iz 2008. U tim dokumentima jasno se govori da cilj zdravstvene zaštite ne može opravdati namjerni pobačaj kako bi se dobile stanične linije za proizvodnju cjepiva te je istodobno i njihova distribucija načelno moralno neprihvatljiva. Cilj, naime, ne opravdava sredstvo.

CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U IZDANJU VEČERNJEG LISTA OVDJE

Zanima te i ovo?
Devetnica slugi Božjem ocu Anti Gabriću 7. dan
26. February 2021.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.